Napad na Kozarac

Šire područje Kozarca, koje je pored naselja Kozarac, obuhvatalo i naseljena mjesta Kamičani, Kozaruša, Brđani, Babići i dr. je prije rata u Bosni i Hercegovini uglavnom bilo naseljeno Bošnjacima koji su činili 98 do 99% ukupnog stanovništva. Ostatak su činili Romi, Ukrajinci, Hrvati i Srbi.

Nakon srpskog preuzimanja Prijedora, stanovništvo Kozarca je pokušalo kontrolisati svoje naselje te su zbog toga organizovane i patrole kroz naselje. Nakon napada na Hambarine, još jedan ultimatum od srpskih vlasti je upućen prema naselju uglavnom naseljenom Bošnjacima, ovaj put ultimatum je bio objavljen Kozarcu i njegovom stanovništvu. Radmilo Ž. je uputio ultimatum putem Radio Prijedora, prijeteći da će sravniti sa zemljom Kozarac ako njegovi stanovnici ne prihvate ultimatum. Nakon ultimatuma, održali su se pregovori između bošnjačke i srpske strane koji su završili neuspjehom. Ratni zločinac Stojan Ž., koji je 27. marta 2013. godine, od strane ICTY-a osuđen na 22 godine zatvora za počinjene ratne zločine, u to doba vođa srpske delegacije, je zaprijetio da će ukoliko se uslovi ne ispune srpska vojska silom zauzeti Kozarac. Kozarac je poslije toga opkoljen uz isključenje telefonskih linija. U noći između 22. i 23. maja 1992. godine, detonacije su se čule iz pravca Prijedora dok se vatra mogla vidjeti sa područja Hambarina.

Napad je započeo 25. maja 1992. a završio je je 27. maja iste godine u 13:00 sati. Vojni konvoj koji je obuhvatao dvije kolone je upućen na Kozarac pri čemu su vojnici iz konvoja otvorili vatru po kućama i kontrolnim tačkama dok su istovremeno granata sa brda ispaljivane na naselje. Granatiranje je bio intenzivno i neumoljivo. Više od 5.000 srpskih vojnika i boraca je sudjelovao u napadu. Srpske snage su uključivale 343. motorizovanu brigadu (prošireni motorizovani bataljon) podržan sa dvije baterije haubica kalibra 105 mm i divizion tenkova M-84. Nakon granatiranja, srpske snage su započele sa ubijanjem stanovništva na njihovim kućnim pragovima dok su oni koji su se predali odvedeni na nogometni stadion u Kozarcu, gdje je na njih nasumice pucano. Nakon što je stanovništvo ubijeno ili protjerano iz svojih domova, vojnici su palili kuće uz opsežno uništavanje imovine u Kozarcu. Kuće ne samo da su uništavane već je mnogo njih sravnjeno sa zemljom uz pomoć teških mašina. Napad je trajao do 26. maja kada je dogovoreno da bi stanovništvo trebalo napustiti teritorij Kozarca. Veliki broj ljudi u Kozarcu se predao taj dan. Od stanovništva koje se predalo formiran je konvoj vlasti, objasnio je da su svi oni koji su željeli da se predaju treba formirati konvoj i da primirje će biti na snazi ​​tijekom tog razdoblja. Kasnije se saznalo da je konvoj, koji je napustio Kozarac taj dan, na putu Banja Luka-Prijedor zaustavljen pri čemu su razdvojene žene od muškaraca. Žene su odvedene u koncentracioni logor Trnopolje dok su muškarci odvedeni u koncentracione logore Omarska i Keraterm koji su po brutalnim uslovima koji su tu vladali, šokirali svijet kada su ih novinari BBC-a otkrili. Veliki broj žena i djece, stigao je u Prijedoru na dan napada. Pripadnici prijedorskog interventnog voda, na čelu s Dadom M., Zoranom B. i drugima zlostavljali su te žene i djecu. Nešto kasnije toga dana, autobusima su pristiglo stanovništvo odvezli u koncentracioni logor Trnopolje.

Ni ranjenima nije dopušteno da se evakuišu iz Kozarca. Na primjer, prema svjedočenu dr. Merdžanića, datom ICTY-u, nije odobrena evakuacija dvoje povređene djece, od kojih su jednom djetetu obe noge u potpunosti bile povređene, te je umjesto odobrenja evakuacije rečeno da je bolje da sve "balije" pomru jer će biti ubijeni u svakom slučaju. U napadu je poginulo najmanje 100 ljudi, a njih 1.500 je deportovano u koncentracione logore. U izvještaju koji je poslao pukovnik Dragan Marčetić Glavnom štabu srpske vojske datiranom 27. maja 1992. godine navodi se da je šire područje Kozarca, uključujući i područja sela Kozaruša, Trnopolje, Donji Jakupovići, Gornji Jakupovići, Benkovci i Raković u cijelosti očišćen od Bošnjaka (80-100 ih je ubijeno, oko 1.500 zarobljeno a oko 100-200 ljudi je u bijegu prema planini Kozara).

Prema izvještaju Ekspertne komisije u slučaju tužbe Bosne i Hercegovine protiv Srbije pred ICTY-om za počinjeni genocid, navodi se da je napad na Kozarac trajao tri dana što je izazvalo bijeg stanovništva u šumu, dok su vojnici pucali su na "sve što se kreće". Preživjeli su izračunali da je najmanje 2.000 stanovnika ubijeno u tom periodu. Nakon pada naselja 26. maja stanovništvu je dat rok da za 10 minuta dođu na nogometni stadion. Međutim, mnogim ljudima nije data prilika da odu jer su vatrenim oružjem ubijani u svojim domovima. Jedan svjedok je izjavio da je nekoliko hiljada ljudi pokušavalo da se preda noseći bijele zastave, ali su tri srpska tenka dejstvovala na njih, pri tome ubivši mnoge.